Za većinu ovozemaljskih problema problema postoji više od jednog rješenja.
Danas su nam za naše bolove i brige dostupni mnogi pristupi liječenja, oblici podrške, tehnike, preparati, savjetnici, terapeuti, lijekovi i liječnici. Na tom bogatstvu ponude svakako treba biti zahvalan, ali lako je u njemu se i izgubiti.
Kad se nađem pred problemom, i u radu i u privatnom životu trudim se slijediti šest koraka koje sam naučila od mudre učiteljice Susun Weed. No prvo, prije prvog koraka, ako je ikako moguće, usporiti ću i ne činiti ništa. Nazovimo to „nultim korakom”.
Nulti korak – ne činim ništa.
Primjetila sam da nešto nije u redu i pružam tijelu priliku da samo riješi problem. Dajem mu vrijeme i mir da usmjeri svoju energiju na zacjeljivanje. Prekidam planirane aktivnosti. Mogu odmoriti, spavati, meditirati. Isključiti ću mobitel i posvetiti se sebi.
U devet od deset slučajeva ovaj pristup riješava problem. On je jednostavan, ali često izazovan u današnjem brzom ritmu života koji očekuje kontantnu produktivnost i odobrava pauzu tek kad se ozbiljno razbolimo – u tijelu, odnosu ili umu.
Ja sam za sebe odlučila da neću poštovati očekivanja modernog života i kad god je to moguće, dopustiti ću si da zastanem i usporim prije nego problem preraste u krizu.
U tretmanu, tkivo na moje usporavanje i generalizaciju dodira najčešće reagira opuštanjem i lijepom komunikacijom koja nam omogućava napredak. U roditeljstvu, trenutak mira donosi nam smirenje i omogućuje da počnemo iznova, rješavajući situaciju koja se mogla protegnuti na ostatak dana u par minuta. U tijelu, jedan dan ne činjenja i odmora, često je dovoljan da se tijelo odupre infekciji i idućeg dana mogu nastaviti u normalnom ritmu.
Izazov je primjetiti na vrijeme da smo u spirali otpora, sukoba, obolijevanja, oduprijeti se osudi društva i stati prije nego li smo u krizi dovoljno dubokoj da prema kriterijima društva opravdava bolovanje. Ostaviti dijete kod kuće prije nego li dobije vrućicu, udaljiti se s rođendanske zabave prije nego dođe do punog meltdown-a, otkazati dogovore prije nego li dobijemo napad migrene. U osnovi, stati prije nego li naše tijelo poduzme ozbiljnije korake da nas prisili da stanemo.
Katkad jednostavno usporavanje i odmor ipak ne pomažu, tada se trudim slijediti ove korake i na sljedeći prelazim tek ako prethodni nije bio učinkovit.
Prvi korak – skupljamo informacije.
Provjeravam što mi tijelo poručuje i učim iz iskustva drugih. Mogu “skenirati tijelo” – obratiti pažnju na osjete u njegovim raznim dijelovima, pročitati knjige, članke, iskustva drugih, savjetovati se s ljudima u svojoj okolini koji su se suočili sa sličnim problemom. Dolazim do uvida o mogućim uzrocima svog stanja. Uvid može biti snažan pokretač promjene i početak rješenja.
Drugi korak – pokrećemo energiju.
U ovoj fazi odlučujemo ipak djelovati, ali na vrlo nježnoj i općenitoj razini. Možemo plakati ili smijati se, moliti, pjevati, napraviti male ceremonije, pisati ili izgovarati afirmativne poruke, koristiti vrlo nježne pripravke poput homeopatskih ili cvjetnih esencija. Pokrećemo ono što je već u nama, ali ništa ne dodajemo ni ne oduzimamo.
Treći korak – hranimo i tonificiramo.
Podržavamo tijelo kroz dodir, hranu i pokret. Možemo si pomoći čajevima, zagrljajima/tjelesnim kontaktom, promjenom prehrane, nježnim radom na tijelu (tu spada i većina mog rada), plesom, tjelovježbom i istezanjem. U ovom koraku tijelu nudimo nježnu podršku, kako bi uz nju lakše ušlo u procese samoizliječenja koje posjeduje.
Sljedeći koraci uključuju intenzivnije uplitanje u tjelesne procese i sa sobom uvijek nose određene rizike.
Četvrti korak – stimuliramo/smirujemo.
Na razne načine potičemo tijelo da pojača ili smanji intenzitet nekih tjelesnih procesa, pojačavamo ili ublažavamo emocionalne reakcije. Možemo koristiti biljne tinkture, zagrijavanje ili hlađenje (npr. sauna, ledene kupke), akupresuru ili akupunkturu. Svaku stimulaciju, prije ili kasnije slijedi destimulacija i obrnuto. Ako prečesto koristimo ove pristupe, moguće je razvijanje ovisnosti.
Peti korak – unosimo suplemente/lijekove.
Možemo uzeti sintetizirane ili jako koncentrirane vitamine, minerale i druge ekstrakte poput prehrambenog kvasca, eteričnih ulja, ekstrakta algi i sl. Koncentrirane i jako prerađene tvari djeluju na naš organizam intenzivnije nego cijele biljke i jednostavni ekstrakti (poput čaja), pa ih treba koristiti s poštovanjem i oprezom. Na uzimanje medicinskih lijekova, kemoterapije, hormonske terapije i potencijalno otrovnih biljaka odlučujemo se uz preporuku i nadzor stručne osobe, kad procijenimo da je korist koju nam mogu donijeti veća od štete, svjesni mogućih nuspojava.
Šesti korak – ekstremne mjere.
Tu, između ostalog, spada kirurgija, ispiranje crijeva, terapije zračenjem, psihoaktivne droge, invazivni dijagnostički testovi i sl. Na ove pristupe odlučujemo se u situacijama kad ništa drugo ne pomaže, svjesni mogućih negativnih posljedica. Naravno, na njih se odlučujemo i u svim hitnim situacijama, kad je život ugrožen.
Primjenjivo na mnoge aspekte života
Ovu hijerarhiju ili slično razmišljanje možemo primjeniti na razne aspekte života, od problema u vezi do poroda. Što će se dogoditi ako ne učinimo ništa, ako stanemo na loptu i malo pričekamo? Što se događa ako se pokrenemo, razgovaramo, dođemo do nekih uvida? Kako se osjećamo kad počnemo svjesnije jesti i provoditi više vremena u prirodi, bez ekrana? Kako na nas utječe nježan terapeutski dodir, bez namjere da nas “popravi”?
Hoće li neka tehnika ili pristup spadati u treći, četvrti ili neki drugi korak često ovisi o osobi koja ju provodi i njezinom viđenju vlastite uloge (ili uloge terapije) u izliječenju osobe. Je li ona “heroj” koji smatra da zna što je dobro za tebe i poziva te da mu vjeruješ kako bi te spasio. Ili je nježna podrška koja te poziva da vjeruješ sebi kako bi odredila put svog ozdravljenja. Shiatsu tretman tako može spadati u treći ili četvrti korak, ovisno o tome tko ga i s kojim stavom/ciljem izvodi.
U Tiliji se trudim poštovati ovu hijerarhiju i uglavnom se zadržavam na trećem koraku, a samo povremeno zakoračim u četvrti.
I u privatnom životu prema lijekovima, kirurgiji, eteričnim uljima i moćnim, potencijalno otrovnim biljkama odnosim se s dubokim poštovanjem, zahvalna da postoje, spremna upotrijebiti ih u slučaju potrebe.
No većinu vremena prvo ću prvo dati šansu tijelu da, uz malo vremena i rasterećenja, samo nađe put.
